Soba glava

Books

Soba glava

Autorica o zbirci poezije:

I prije nego što se ulovila između korica knjige ova se poezija porađala pod skutima vječno crvenog Mostara, grada u otporu iščeznuća, a potom Zagreba koji je nestrpljivo prizivao, da bi se prošetala zatim ulicama Pariza, plovila nevidljivim brzacima Seine i zastala na čas bez daha na Cimetière du Montparnasse, spuštajući se pored počivališta M. Duras, tiho, posve tiho ne prelazeći preko usana u strahu da ne uznemiri njezino konačno uspokojeno srce. Napokon, uz prvu jutarnju kafu u tmurni no sretni sat, zaigrala je u neočekivanom osmijehu velike crne žene omotane haljama blještećih boja na uglu bučne Rue de Clignancourt 44 već spremna sljedeći čas da napusti taj veličanstveni grad zarobljen zaglušujućom bukom i vine se ka nebesima na krilima čelične ptice obećavajući povratak u stihovima.

Books

Utjecatelj

Srednjovjekovni običaj da mentalno oboljele predaju u ruke brodarima te se na taj način oslobađaju onoga čemu ne mogu ili neće pomoći istorijska je činjenica kao pozadina romana Utjecatelj. Intrigantna, introspektivna priča o tragediji “onih drugačijih” – luđaka – kako ih uobičajeno nazivamo koja se na “profinjenije” načine proteže sve do našeg doba. Zarobljeni u ispremiješanim vremenskim dimenzijama, protagonisti ovog romana se kreću kroz prostor i vrijeme stalno iznova proživljavajući jedne te iste trenutke života, one u kojima su bili žigosani, pa prognani kao društveno nepodobni, predani na milost i nemilost neznanim putevima mora koje ih odnosi i, na koncu, izbacuje na postojećem i nepostojećem otoku gdje dočekuju sami sebe… Gdje završava stvarnost a počinje fantazija? Ko je zapravo Utjecatelj i koja je njegova uloga su pitanja koje se nameću čitaocu sve do zadnje stranice ove priče. Da li će biti odgovora na njih? Ili se odgovor provlači od samog početka priče?

Skraćene priče

Žena iz romana

Naravno da postoji. Svaki lik iz bilo kojeg takozvanog fikcijskog romana, bilo koje navodno izmišljene priče – postoji negdje ili je postojao u stvarnosti. Ne vjerujem da se može izmisliti neka ličnost, a da ona nije prisutna negdje u svijetu, često moguće blizu, (ili daleko ili predaleko), od onih koji pišu misleći da izmišljaju i od nas koji čitamo i pitamo se…
Ne pričam o sličnostima već o osobama koje su u pričama opisane doslovno onakve kakve jesu i u stvarnosti. Ali ponekad ako poželite pronaći neki lik, osobu iz priče, moglo bi se ispostaviti da je to jako teško. Osobito u slučaju kad se taj lik skriva ili više nije među živima.
Tako tvrdi Aleks.

———————–
Kad bi mu po tko zna koji put objašnjavao besmislenost traganja za likovima iz priča koje su već davno napisane, pa samim time da ne postoji mogućnost da postoje u ovoj stvarnosti, (ako su ikad i postojale i u prošloj…u što čisto sumnjam), Aleks me u čudu gledao, odmahivao bi glavom podsmjehujući se kao da mu govorim besmislice i bez riječi se udaljavao i nastavljao svaki slobodni trenutak posvećivati potrazi za likovima iz romana koji bi ga na neki način privukli.
Nekada prije bi još i raspravljao iznoseći navodne argumente koji su pak mene ostavljali bez riječi. One večeri kad se sav uzbuđen pojavio na mome pragu i ushićeno uzviknuo da je zaljubljen, bio je znak da će prestati sa svojom kompulzivnom opsesijom (koja nikada nije urodila plodom već tek tu i tamo nekim umišljajem koji bi se vrlo brzo pokazao da je to što i sama riječ umišljaj govori ), zaboraviti sve, da će ga zaljubljenost zaokupiti kako to već biva kad nas zaslijepe ljubavne emocije prema nekome. Ali prevario sam se i to gadno. Jer žena u koju se zaljubio bila je lik iz jednog od romana trenutačno aktualnog pisca fikcije. Bio je uvjeren da će je pronaći i to upravo kroz kontakt sa autorom i svaki je moj pokušaj da ga odgovorim od te ludosti propao.

22 IX. 2024

Books

Jedna od recenzija romana Utjecatelj

recenzija romana

Skraćene priče

Pisac

Volim zamišljati da sam pisac. S nekim neznanim razlogom, upuštam se svakodnevno u svijet u kojem mi dan prolazi u pisanju. Konkretnije, ja ne prestajem zamišljati da sam pisac. Svaki dan napišem po par poglavlja ili barem jedno. Moja disciplina je besprijekorna, moje nadahnuće nepresušno. Ponekad se u sred noći ustajem pri udaru inspiracije, palim kompjuter i pišem, brzo prebacujem osjećaje u riječi i stvaram izuzetna djela. U predahu se bavim čitanjem ili analizama ili komentiranjima vrijednih umjetničkih dostignuća drugih ljudi. Do čitatelja dopirem vrlo lako s obzirom na to da je stanje u izdavaštvu na vrhunskom nivou; zaista se trude izdati sve što je kvalitetno i nitko tko tako stvara ne biva odbijen. Posao pisca je zaista jako dobro plaćen tako da mogu uživati od plodova svoga rada i u tome materijalnom smislu. Najveći dio godine sam u sunčanim predjelima svijeta, zapravo često godinu planiram tako da u svakome gradu provedem po tri mjeseca, ponekad manje u slučaju da mi isti ne odgovara po nečemu. Ovo pišem s broda, jer od jučer živim na brodu i mislim da ću tako i nastaviti. Ploviti morem lagano i pisati na palubi. O neusporedivo je s bilo čim! Velika je stvar i poštivanje intime pisaca koji ne žele da im lik bude poznat javnosti, jer ne bih baš da me zaustavljaju na ulici ili da mi šalju radove polupismeni umišljeni umjetnici i slično …
Uvijek pišem o sebi tako da zapravo najbolje, pa na taj način pišem o mnogim drugima. Ovaj tekst pišem na zamolbu osobe čije ime neću navesti u svrhu da je moje riječi potaknu na pisanje, jer je dotična osoba jako talentirana, no i jako lijena i nedisciplinirana i neodgovorna i voli se smatrati piscem, a jedva da ponekad zagrije stolicu i napiše nešto. Zanimljivo je i kontradiktorno istom da ta osoba ne vidi svrhu i smisao života ni u čemu drugome doli u umjetničkom izražaju svega u sebi i oko sebe, a nikako da postane i biva i bude ono za što se smatra. Naravno, osoba je svjesna da samo zamišljati i djelovati nije ista stvar. Ponekad je to jako slično, ali isto nikada nije. Dakle, ona je polu pisac u smislu nerada iliti rada. Ne kažem da pisanje treba pretvoriti u teški fizički rad i slično, no discipline mora biti, bar s vremena na vrijeme. Jer nisam ni ja pobornik prosipanja znoja i krvi kad baš ne ide. Zapravo, ta osoba me zamolila da napišem nešto o sebi i o pisanju što upravo i činim, no iskreno ne znam što bi se tu mnogo moglo reći osim već gore napisanog. Pitam se uzgred, da li možda toj spomenutoj nedostaje ljubavi za pisanje… Znam da ima obilje ljubavi oko smatranja sebe piscem, no prema pokazivanju, izražavanju te ljubavi … Očito i ne baš. A savjeti… Nije da su joj potrebni, jako je dobro upućena u sve to oko njezina vlastita nerada, lijenosti, nepredanosti i tako dalje. Knjige guta sve jednu za drugom i prepuna je inspiracije i planova kako će uskoro napisati to i to. Dosta mi je! Jasno je da se ovdje radi o osobi koja voli zamišljati da je pisac i to je sve. Ne da mi se gubiti vrijeme pišući nešto što nije baš vrijedno truda, a mislim da je i dosta rečeno ovim tekstom, nije li? S obzirom na to da su riječi uvijek tu kada nešto nije u redu. Uvijek baš. Jer kada je sve u redu nema potrebe za riječima. Razumiješ? Doista razumiješ?

25. V 2010 god.

Skraćene priče

Mali grad sanja velikog maga

U malom gradu na sjeveru neke zemlje nastanjenom ljudima koji su se dobro međusobno poznavali jednog dana pojavio se tajanstveni lik za kojeg se uvijek činilo da se na trenutke stapa sa svima njima, da im je poznat i nepoznat, kao da postoji i ne postoji u isto vrijeme. Nitko nije znao njegovo ime ni odakle dolazi, ali znao je očarati one oko sebe svojom zagonetnom prisutnošću. Neki su šaputali da je špijun, da je lutalica, drugi su vjerovali da je izgubljena duša koja traži smisao u svijetu koji ga je zaboravio.

Unatoč svojoj anonimnosti, nepoznati muškarac imao je smisla za pripovijedanje priča koje su njegove slušatelje ostavljale opčinjenima. Pričao bi im o dalekim zemljama i fantastičnim bićima, prenoseći ih u svijet izvan njihove svakodnevnice i ponad mašte i onih najmaštovitijih. Njegove su riječi bile poput magije, bacale su čaroliju na sve koji su ih čuli i željeli su čuti sve više i više. Ali čim bi se pojavio, ispričao priču, nepoznati bi čovjek nestao poput sjenke ostavljajući za sobom samo pitanja o svom porijeklu. I tako su ljudi u malom gradu ostali da pričaju o zagonetnom strancu koji je zarobio njihovu maštu i zatim jednog dana zauvijek nestao u nepoznatom ostavši misterij koji nikada nije bio razotkriven.

P. S.

Postoje li magovi ili su samo u snovima? Postoje li oni koji mogu biti nevidljivi a prisutni tu oko nas. Paralelni svijet je san mnogih ili, točnije, nada da nismo sami i da prošlost nije doslovno prošlost već je tu negdje zamrznuta u vremenu. Nadnaravne sile mnogima su bajke… Dok ne dožive nešto što izlazi iz svakodnevnih okvira i uobičajenih poimanja uma. Ako je Nostradamus vidio budućnost, a znamo da jeste, kako možemo reći da nadanaravne sile ne postoje? Možda je većini lakše živjeti u vjerovanju da je stvarnost samo ono što je poznato i vidljivo. Jednostavna istina. Manje ljudi je svjesno da ova stvarnost nije jedina. To su hipersenzibilna bića koja osjećaju više, jače, a često na svoju štetu i osudu okoline.

Razno

Istrošene teme za pisanje

Koliko puta je pisano na ovu temu… Prežvakavanje, premotavanje, besmisleno ponavljanje u nedogled.

1. Neočekivana ljubavna priča: Opišite vezu između dvoje ljudi koji su naizgled potpuno različiti, ali se ipak zaljube jedno u drugo. To može biti romansa između dva lika koji dolaze iz suprotstavljenih svjetova, kao što su različite kulture, društveni slojevi ili čak različite vrste bića.

2. Alternativna istorija: Zamislite kako bi svijet izgledao da se neki ključni istorijski događaji odigrali drugačije. Na primer, možete istražiti kako bi svet izgledao da je neka bitka izgubljena umjesto dobivena, ili kako bi se tehnološki razvoj odvijao u drugačijem pravcu.

3. Pustolovina: Kreirajte priču o putovanju na nepoznata mjesta i susretima s različitim kulturama, izazovima i avanturama. Ovo može biti uzbudljivo putovanje kroz džungle, svemirsku avanturu ili istraživanje nepoznatih podvodnih svjetova.

4. Magijski realizam: Uključite elemente nadrealnosti u svet koji stvarate. Ovo može uključivati natprirodne pojave, magiju, mitologiju ili fantastične bića koja utiču na živote likova.

5. Postapokaliptični svijet: Postavite priču u svet nakon katastrofe, bilo da je to nuklearni rat, pandemija ili neka druga globalna katastrofa. Istražite kako bi ljudi preživljavali i prilagođavali se novim uvjetima.

6. Psihološki triler: Fokusirajte se na unutrašnje borbe likova, njihove strahove, sumnje i tajne. Ovo može biti priča o opsjednutosti, gubitku identiteta ili borbi s unutrašnjim demonima.

7. Istraživanje društvenih tema: Iskoristite svoj roman kao sredstvo za istraživanje aktualnih društvenih problema, kao što su rasizam, rodna neravnopravnost, mentalno zdravlje ili politička korupcija.

Ove ideje samo su početak, a možete ih kombinirati, prilagođavati i proširivati kako biste stvorili jedinstvenu i intrigantnu priču koja će privući čitaoce. Najvažnije je da pišete o nečemu što vas zaista zanima i inspirira. U svakom slučaju, sve su istrošene. Ali postoji mogućnost da vam se dogodi… Originalnost!

Razno

O postanku romana Utjecatelj

Kako je došlo do nastanka romana?

“Par godina pripremajući građu te konačno dovršivši svoj treći roman, koji sam jedini odlučila objaviti – te je u procesu izlaska pred javnost – javila se potreba da kažem par riječi o njegovom nastanku.
Dugi niz godina ponavljali su mi se snovi o ludilu i ludnicama poticani mojim strahovima od istih koji su se vukli još od djetinjstva. Naime, bilo je par osoba s kojima je moja majka bila u bližem ili daljem doticaju i od kojih sam se iz objašnjivih dječjih razloga plašila.Posjete psihijatrijskim odjelima na kojima je prebivala, istina na kratko, jedna od majčinih prijateljica, a potom i otac, igrom slučaja smješten odmah iznad psihijatrijskog odjela jedne bolnice, a što se ponavljalo u sporadičnim vremenskim razmacima, urezale su mi se u pamćenje kao slike drhtavih figura u blijedo plavim “uniformama” koje se kreću oko bolnice, mrmljajući sebi u bradu ili tražeći cigaretu uz neprestano i ubrzano ponavljane riječi “cigar, cigar ili daj cigar, daj cigar” ili smijeh koji je sablasno odjekivao s bolničkih prozora i na koncu, možda i najgore – strano-prazni i mučenički pogledi tih zatočenika.
Dugo vremena kasnije znalo se dogoditi da zaboravim na sve navedeno no ostao je još godinama u meni strah od gubljenja razuma očigledno potaknut mračnim podsvjesnim procesima koje sam tek intuitivno naslućivala u časovima prisjećanja na djetinjstvo i ranu mladost vezano za već spomenuto. Nerealan no snažan otpor prema približavanju bilo kakvoj bolničkoj ustanovi još me dugo pratio u obliku grčenja želudca ili hladnog znoja koji me oblijevao pri samom pogledu na ta zlokobna zdanja.I konačno, danas mogu reći da je strah od “onih drugačijih” i ustanovama u kojima su zatočeni napokon netragom nestao.Dok ovo pišem još vidim niski zid koji je opasivao opću bolnicu u našem gradu preko kojeg smo ocu donosili cigarete i hranu, a pored bolnice, kako prikladno, kućicu mrtvačnice pred kojom sam u par navrata prisustvovala sahranama ljudi koji mi nisu značili ništa.
I ne znam kako i u kojem trenutku se dogodilo da sam jedne večeri, u nekom neočekivanom, čudnovatom času, doživjela viziju agonije onih koji su stoljećima proganjani i izgonjeni, zatvarani i mučeni pod stigmom ludila, te tako pretočila u ono što slijedi. Možda sam se na taj način htjela „opravdati“ zbog svojih strahova koji su ipak na kraju krajeva značili jednu predrasudu ili da kažem osudu prema tim drugačijima, vječnim izopćenicima od strane “normalnih.” Jer tako nas uče od malih nogu, zar ne. Proces pisanja romana tekao je spontano, , dakle bez predumišljaja i određenog plana u prvim časovima kada sam ručno počela zapisivati navalu misli koje su se jedne noći pojavile iz neočekivano pojavile. I sve dalje je teklo na isti način, bez plana i programa kako dalje… I tako, opet usred jedne noći roman je nakon dvije godine pisanja bio završen, kao da se sam od sebe završio, samo sam prestala pisati – jer više u meni nije bilo ništa za reći. Moram istaknuti da mi je od velike pomoći bila knjiga Istorija ludila u doba klasicizma – Michel Foucault kao i proučavanje teorije komunikacije – Paul Wtzclawick”

Razgovor s prof. Aleksandar Živković Pešut

Minijature

Momentum

Deni Kamino

Po sjećanju

Neka sve bude po sjećanju; nejasni obrisi, sumnjive sjene u zamagljenom zrcalu, iskrivljeno i lažno kako to često vjerujemo da sjećanje jeste. Ili možda nije, samim postojanjem mogućnosti da je moglo biti upravo onako kako se i sjećamo. Ali to trenutno ne možemo znati. Uostalom, nije li svejedno. Držimo se jednostavnosti. Neka sve bude po sjećanju.

Bezvjerno

Iscrpljivanje duha? Izbijanje daha? Pomutnja emocija?
Što planirate? Što vam je činiti?
Obzirom da se to zbivanje bliži, da li što planirate? Vi kao da izbjegavate i misliti na to.
Udaljili ste se od stvarnosti skore zbilje. No kako god, to vas uskoro čeka.
Imate li kakav bar polu plan?
Evo, za početak, čim zinem lažem. Čak štoviše, ne mogu se zaustaviti.
Ne znam da l’ sam u stanju išta osim laži izreći.
Drugima lažem, sebe lažem, nije mi više ni do čega doli do laganja laganja
i samo laganja.I ne samo riječima; spretno lažem i djelima! I osjećam se pretežno sjajno.
Osjećam se gotovo pa zaštićeno. Osjećam se kao da se mogu ne osjećati skoro.
Uostalom, ostat će mi nebo. Istina bez ptica, no nebo je nebo.

Bez

Sve manje me shvaćaju. Ne znam da li da se ponosim svojom originalnošću ili da počnem sumnjati da nisam pri zdravoj pameti. Sve više mi se protive, provociraju, distanciraju. Okreću mi leđa, kao da zaudaram, jer odudaram, a zapravo bi najviše da udaram! Imam često agresivne misli, osobito u vezi… Raznih stvari. Da ne duljim, želim uništiti, razbiti, zbrisati s lica zemlje mnoge i mogo toga! No tema mojih trenutnih razmišljanja nije baš ovo prethodno napisano.

Minijature

Magija čitanja

Deni Kamino

Prolaze minute u potpunoj tišini, ne čuje sada nikakav zvuk, čeka još, ništa se ne događa, muk je, bezoblična nijemost obličja oko. Vrata se ne otvaraju, a on još sav u oprezu otvara oči, počinje polako lakše disati kao da se zrak ponovo vraća u nj, u prostor oko njega, oživljava sve i istom počinje vjerovati da je umislio šumove i zvuke u ovoj pustoši gdje jeste, da nije bilo ničijih koraka – a čiji bi mogli i biti – misli i osjeća opuštanje zgrčenog tijela, ustaje, odlazi do vrata, otvara ih ohrabren tišinom, prelazi pogledom preko pustog vrta, vraća se unutra ostavljajući, ipak na oprezu, vrata odškrinuta, pa ponovo prilazi k stolu, prelijeće pogledom preko razbacanih papira po tko zna koji put i nasumce uzima par listova. Za razliku od ostalih ovi su potpuno bijeli, čisti, kao da ih ničija ruka nije dotaknula. Kako to da mi ranije nisu upali u oči – čudi se i sjeda za stol okrenut prozorima, pripaljuje cigaretu, nekoliko trenutaka promatra te listove, a onda počinje čitati sad već potpuno smiren, s vjerom da ga ništa od onog na što će naići među tim rukopisima više ne može iznenaditi. Čita bijele neispisane listove i smiješi se, sve više se smiješi dok u jednom trenutku ne shvati da čita ništa i odlučuje ponovo pokušati, odlučuje početi od početka.

Autor

O autoru

Snezana P. Loncar, (Deni Kamino, Ava Gotal, Snježana Lončar), rođena u Mostaru, živi i radi u stalnom pokretu na relaciji Zagreb – Pariz kao marketinški savjetnik, te freelancer. Napušta studij medicine da bi se potpuno posvetila sasvim drugoj oblasti – marketingu, te paralelno, književnosti. Intenzivno se bavi pisanjem kratkih priča i poezije još od rane mladosti. Objavila je zbirku poezije Soba glava, otvoriviši prvi puta vrata čitateljstvu da zaviri u autoričin intimni svijet. U prodaji je već od starta hvaljen roman od strane čitalaca roman Utjecatelj. Dobitnica je više nagrada za poeziju. Autorica koja dugi niz godina objavljuje kratke priče i poeziju pri elektronskim portalima za književnost kako pod svojim osobnim imenom tako i pod raznim pseudonimima. Trenutno je u pripremi zbirka kratkih priča kao i rad na novom romanu.