Ne prestaje navraćanja slika.  Nelagoda u želudcu, mučan osjećaj kasnosti da se nešto  promijeni sada. Želja za mržnjom ili sama mržnja doista. Spomen nekog imena i munjevito probadanje u samoj srži bića. Ne mogu oprostiti. Jer je oproštaj iluzija. Niko ne može oprostiti, samo se utješiti gutanjem neprobavljivog. Gdje je nestao moj život, vrijeme u koje sam slijepo vjerovala da postoji vjerovanje. Sve češće se povlačim u prošlost I bar na trenutak biva olakšanje. Biti drugačija. Kako se to postiže? Lažima samoj sebi? Tako. Čak je i volja za osvetom izgubljena, iscrpila se u zamišljanim Nakon toliko godina istog. Još uvjek zamišljam odlazak u onome trenutku kad su se snovi raslinuli, kad su očekivanja popljuvana. Kako zatvaram vrata za sobom. Kasno. Sada to ne bi imalo nikakvog smisla. Neprobavljivo je naprosto na prepad progutano i tlači u trbuhu poput kamena, kao u već spomenutom trenutku. Nakon toliko godina isto kao i toga prvog dana saznanja.

Nikako da povratim.

19 X 2019