Autorica o zbirci poezije:
I prije nego što se ulovila između korica knjige ova se poezija porađala pod skutima vječno crvenog Mostara, grada u otporu iščeznuća, a potom Zagreba koji je nestrpljivo prizivao, da bi se prošetala zatim ulicama Pariza, plovila nevidljivim brzacima Seine i zastala na čas bez daha na Cimetière du Montparnasse, spuštajući se pored počivališta M. Duras, tiho, posve tiho ne prelazeći preko usana u strahu da ne uznemiri njezino konačno uspokojeno srce. Napokon, uz prvu jutarnju kafu u tmurni no sretni sat, zaigrala je u neočekivanom osmijehu velike crne žene omotane haljama blještećih boja na uglu bučne Rue de Clignancourt 44 već spremna sljedeći čas da napusti taj veličanstveni grad zarobljen zaglušujućom bukom i vine se ka nebesima na krilima čelične ptice obećavajući povratak u stihovima.
Srednjovjekovni običaj da mentalno oboljele predaju u ruke brodarima te se na taj način oslobađaju onoga čemu ne mogu ili neće pomoći istorijska je činjenica kao pozadina romana Utjecatelj. Intrigantna, introspektivna priča o tragediji “onih drugačijih” – luđaka – kako ih uobičajeno nazivamo koja se na “profinjenije” načine proteže sve do našeg doba. Zarobljeni u ispremiješanim vremenskim dimenzijama, protagonisti ovog romana se kreću kroz prostor i vrijeme stalno iznova proživljavajući jedne te iste trenutke života, one u kojima su bili žigosani, pa prognani kao društveno nepodobni, predani na milost i nemilost neznanim putevima mora koje ih odnosi i, na koncu, izbacuje na postojećem i nepostojećem otoku gdje dočekuju sami sebe… Gdje završava stvarnost a počinje fantazija? Ko je zapravo Utjecatelj i koja je njegova uloga su pitanja koje se nameću čitaocu sve do zadnje stranice ove priče. Da li će biti odgovora na njih? Ili se odgovor provlači od samog početka priče?