Deni Kamino
Po sjećanju
Neka sve bude po sjećanju; nejasni obrisi, sumnjive sjene u zamagljenom zrcalu, iskrivljeno i lažno kako to često vjerujemo da sjećanje jeste. Ili možda nije, samim postojanjem mogućnosti da je moglo biti upravo onako kako se i sjećamo. Ali to trenutno ne možemo znati. Uostalom, nije li svejedno. Držimo se jednostavnosti. Neka sve bude po sjećanju.
Bezvjerno
Iscrpljivanje duha? Izbijanje daha? Pomutnja emocija?
Što planirate? Što vam je činiti?
Obzirom da se to zbivanje bliži, da li što planirate? Vi kao da izbjegavate i misliti na to.
Udaljili ste se od stvarnosti skore zbilje. No kako god, to vas uskoro čeka.
Imate li kakav bar polu plan?
Evo, za početak, čim zinem lažem. Čak štoviše, ne mogu se zaustaviti.
Ne znam da l’ sam u stanju išta osim laži izreći.
Drugima lažem, sebe lažem, nije mi više ni do čega doli do laganja laganja
i samo laganja.I ne samo riječima; spretno lažem i djelima! I osjećam se pretežno sjajno.
Osjećam se gotovo pa zaštićeno. Osjećam se kao da se mogu ne osjećati skoro.
Uostalom, ostat će mi nebo. Istina bez ptica, no nebo je nebo.
Bez
Sve manje me shvaćaju. Ne znam da li da se ponosim svojom originalnošću ili da počnem sumnjati da nisam pri zdravoj pameti. Sve više mi se protive, provociraju, distanciraju. Okreću mi leđa, kao da zaudaram, jer odudaram, a zapravo bi najviše da udaram! Imam često agresivne misli, osobito u vezi… Raznih stvari. Da ne duljim, želim uništiti, razbiti, zbrisati s lica zemlje mnoge i mogo toga! No tema mojih trenutnih razmišljanja nije baš ovo prethodno napisano.
Prolaze minute u potpunoj tišini, ne čuje sada nikakav zvuk, čeka još, ništa se ne događa, muk je, bezoblična nijemost obličja oko. Vrata se ne otvaraju, a on još sav u oprezu otvara oči, počinje polako lakše disati kao da se zrak ponovo vraća u nj, u prostor oko njega, oživljava sve i istom počinje vjerovati da je umislio šumove i zvuke u ovoj pustoši gdje jeste, da nije bilo ničijih koraka – a čiji bi mogli i biti – misli i osjeća opuštanje zgrčenog tijela, ustaje, odlazi do vrata, otvara ih ohrabren tišinom, prelazi pogledom preko pustog vrta, vraća se unutra ostavljajući, ipak na oprezu, vrata odškrinuta, pa ponovo prilazi k stolu, prelijeće pogledom preko razbacanih papira po tko zna koji put i nasumce uzima par listova. Za razliku od ostalih ovi su potpuno bijeli, čisti, kao da ih ničija ruka nije dotaknula. Kako to da mi ranije nisu upali u oči – čudi se i sjeda za stol okrenut prozorima, pripaljuje cigaretu, nekoliko trenutaka promatra te listove, a onda počinje čitati sad već potpuno smiren, s vjerom da ga ništa od onog na što će naići među tim rukopisima više ne može iznenaditi. Čita bijele neispisane listove i smiješi se, sve više se smiješi dok u jednom trenutku ne shvati da čita ništa i odlučuje ponovo pokušati, odlučuje početi od početka.