Deni Kamino

Prolaze minute u potpunoj tišini, ne čuje sada nikakav zvuk, čeka još, ništa se ne događa, muk je, bezoblična nijemost obličja oko. Vrata se ne otvaraju, a on još sav u oprezu otvara oči, počinje polako lakše disati kao da se zrak ponovo vraća u nj, u prostor oko njega, oživljava sve i istom počinje vjerovati da je umislio šumove i zvuke u ovoj pustoši gdje jeste, da nije bilo ničijih koraka – a čiji bi mogli i biti – misli i osjeća opuštanje zgrčenog tijela, ustaje, odlazi do vrata, otvara ih ohrabren tišinom, prelazi pogledom preko pustog vrta, vraća se unutra ostavljajući, ipak na oprezu, vrata odškrinuta, pa ponovo prilazi k stolu, prelijeće pogledom preko razbacanih papira po tko zna koji put i nasumce uzima par listova. Za razliku od ostalih ovi su potpuno bijeli, čisti, kao da ih ničija ruka nije dotaknula. Kako to da mi ranije nisu upali u oči – čudi se i sjeda za stol okrenut prozorima, pripaljuje cigaretu, nekoliko trenutaka promatra te listove, a onda počinje čitati sad već potpuno smiren, s vjerom da ga ništa od onog na što će naići među tim rukopisima više ne može iznenaditi. Čita bijele neispisane listove i smiješi se, sve više se smiješi dok u jednom trenutku ne shvati da čita ništa i odlučuje ponovo pokušati, odlučuje početi od početka.