Skraćene priče

Skraćene priče

Žena iz romana

Žena iz romana

Naravno da postoji. Svaki lik iz bilo kojeg takozvanog fikcijskog romana, bilo koje navodno izmišljene priče – postoji negdje ili je postojao u stvarnosti. Ne vjerujem da se može izmisliti neka ličnost, a da ona nije prisutna negdje u svijetu, često moguće blizu, (ili daleko ili predaleko), od onih koji pišu misleći da izmišljaju i od nas koji čitamo i pitamo se…
Ne pričam o sličnostima već o osobama koje su u pričama opisane doslovno onakve kakve jesu i u stvarnosti. Ali ponekad ako poželite pronaći neki lik, osobu iz priče, moglo bi se ispostaviti da je to jako teško. Osobito u slučaju kad se taj lik skriva ili više nije među živima.
Tako tvrdi Aleks.

———————–
Kad bi mu po tko zna koji put objašnjavao besmislenost traganja za likovima iz priča koje su već davno napisane, pa samim time da ne postoji mogućnost da postoje u ovoj stvarnosti, (ako su ikad i postojale i u prošloj…u što čisto sumnjam), Aleks me u čudu gledao, odmahivao bi glavom podsmjehujući se kao da mu govorim besmislice i bez riječi se udaljavao i nastavljao svaki slobodni trenutak posvećivati potrazi za likovima iz romana koji bi ga na neki način privukli.
Nekada prije bi još i raspravljao iznoseći navodne argumente koji su pak mene ostavljali bez riječi. One večeri kad se sav uzbuđen pojavio na mome pragu i ushićeno uzviknuo da je zaljubljen, bio je znak da će prestati sa svojom kompulzivnom opsesijom (koja nikada nije urodila plodom već tek tu i tamo nekim umišljajem koji bi se vrlo brzo pokazao da je to što i sama riječ umišljaj govori ), zaboraviti sve, da će ga zaljubljenost zaokupiti kako to već biva kad nas zaslijepe ljubavne emocije prema nekome. Ali prevario sam se i to gadno. Jer žena u koju se zaljubio bila je lik iz jednog od romana trenutačno aktualnog pisca fikcije. Bio je uvjeren da će je pronaći i to upravo kroz kontakt sa autorom i svaki je moj pokušaj da ga odgovorim od te ludosti propao.

22 IX. 2024

 

Skraćene priče

Pisac

Pisac

Volim zamišljati da sam pisac. S nekim neznanim razlogom, upuštam se svakodnevno u svijet u kojem mi dan prolazi u pisanju. Konkretnije, ja ne prestajem zamišljati da sam pisac. Svaki dan napišem po par poglavlja ili barem jedno. Moja disciplina je besprijekorna, moje nadahnuće nepresušno. Ponekad se u sred noći ustajem pri udaru inspiracije, palim kompjuter i pišem, brzo prebacujem osjećaje u riječi i stvaram izuzetna djela. U predahu se bavim čitanjem ili analizama ili komentiranjima vrijednih umjetničkih dostignuća drugih ljudi. Do čitatelja dopirem vrlo lako s obzirom na to da je stanje u izdavaštvu na vrhunskom nivou; zaista se trude izdati sve što je kvalitetno i nitko tko tako stvara ne biva odbijen. Posao pisca je zaista jako dobro plaćen tako da mogu uživati od plodova svoga rada i u tome materijalnom smislu. Najveći dio godine sam u sunčanim predjelima svijeta, zapravo često godinu planiram tako da u svakome gradu provedem po tri mjeseca, ponekad manje u slučaju da mi isti ne odgovara po nečemu. Ovo pišem s broda, jer od jučer živim na brodu i mislim da ću tako i nastaviti. Ploviti morem lagano i pisati na palubi. O neusporedivo je s bilo čim! Velika je stvar i poštivanje intime pisaca koji ne žele da im lik bude poznat javnosti, jer ne bih baš da me zaustavljaju na ulici ili da mi šalju radove polupismeni umišljeni umjetnici i slično …
Uvijek pišem o sebi tako da zapravo najbolje, pa na taj način pišem o mnogim drugima. Ovaj tekst pišem na zamolbu osobe čije ime neću navesti u svrhu da je moje riječi potaknu na pisanje, jer je dotična osoba jako talentirana, no i jako lijena i nedisciplinirana i neodgovorna i voli se smatrati piscem, a jedva da ponekad zagrije stolicu i napiše nešto. Zanimljivo je i kontradiktorno istom da ta osoba ne vidi svrhu i smisao života ni u čemu drugome doli u umjetničkom izražaju svega u sebi i oko sebe, a nikako da postane i biva i bude ono za što se smatra. Naravno, osoba je svjesna da samo zamišljati i djelovati nije ista stvar. Ponekad je to jako slično, ali isto nikada nije. Dakle, ona je polu pisac u smislu nerada iliti rada. Ne kažem da pisanje treba pretvoriti u teški fizički rad i slično, no discipline mora biti, bar s vremena na vrijeme. Jer nisam ni ja pobornik prosipanja znoja i krvi kad baš ne ide. Zapravo, ta osoba me zamolila da napišem nešto o sebi i o pisanju što upravo i činim, no iskreno ne znam što bi se tu mnogo moglo reći osim već gore napisanog. Pitam se uzgred, da li možda toj spomenutoj nedostaje ljubavi za pisanje… Znam da ima obilje ljubavi oko smatranja sebe piscem, no prema pokazivanju, izražavanju te ljubavi … Očito i ne baš. A savjeti… Nije da su joj potrebni, jako je dobro upućena u sve to oko njezina vlastita nerada, lijenosti, nepredanosti i tako dalje. Knjige guta sve jednu za drugom i prepuna je inspiracije i planova kako će uskoro napisati to i to. Dosta mi je! Jasno je da se ovdje radi o osobi koja voli zamišljati da je pisac i to je sve. Ne da mi se gubiti vrijeme pišući nešto što nije baš vrijedno truda, a mislim da je i dosta rečeno ovim tekstom, nije li? S obzirom na to da su riječi uvijek tu kada nešto nije u redu. Uvijek baš. Jer kada je sve u redu nema potrebe za riječima. Razumiješ? Doista razumiješ?

25. V 2010 god.

Skraćene priče

Mali grad sanja velikog maga

U malom gradu na sjeveru neke zemlje nastanjenom ljudima koji su se dobro međusobno poznavali jednog dana pojavio se tajanstveni lik za kojeg se uvijek činilo da se na trenutke stapa sa svima njima, da im je poznat i nepoznat, kao da postoji i ne postoji u isto vrijeme. Nitko nije znao njegovo ime ni odakle dolazi, ali znao je očarati one oko sebe svojom zagonetnom prisutnošću. Neki su šaputali da je špijun, da je lutalica, drugi su vjerovali da je izgubljena duša koja traži smisao u svijetu koji ga je zaboravio.

Unatoč svojoj anonimnosti, nepoznati muškarac imao je smisla za pripovijedanje priča koje su njegove slušatelje ostavljale opčinjenima. Pričao bi im o dalekim zemljama i fantastičnim bićima, prenoseći ih u svijet izvan njihove svakodnevnice i ponad mašte i onih najmaštovitijih. Njegove su riječi bile poput magije, bacale su čaroliju na sve koji su ih čuli i željeli su čuti sve više i više. Ali čim bi se pojavio, ispričao priču, nepoznati bi čovjek nestao poput  sjenke ostavljajući za sobom samo pitanja o svom porijeklu. I tako su ljudi u malom gradu ostali da pričaju o zagonetnom strancu koji je zarobio njihovu maštu i zatim jednog dana zauvijek nestao u nepoznatom ostavši  misterij koji nikada nije bio razotkriven.

P. S.

Postoje li magovi ili su samo u snovima? Postoje li oni koji mogu biti nevidljivi a prisutni tu oko nas. Paralelni svijet je san mnogih ili, točnije, nada da nismo sami i da prošlost nije doslovno prošlost već je tu negdje zamrznuta u vremenu. Nadnaravne sile mnogima su bajke… Dok ne dožive nešto što izlazi iz svakodnevnih okvira i uobičajenih poimanja uma. Ako je Nostradamus vidio budućnost, a znamo da jeste, kako možemo reći da nadanaravne sile ne postoje? Možda je većini lakše živjeti u vjerovanju da je stvarnost samo ono što je poznato i vidljivo. Jednostavna istina. Manje  ljudi je svjesno da ova stvarnost nije jedina. To su hipersenzibilna bića koja osjećaju više, jače, a često na svoju štetu i osudu okoline.