Pisac

Volim zamišljati da sam pisac. S nekim neznanim razlogom, upuštam se svakodnevno u svijet u kojem mi dan prolazi u pisanju. Konkretnije, ja ne prestajem zamišljati da sam pisac. Svaki dan napišem po par poglavlja ili barem jedno. Moja disciplina je besprijekorna, moje nadahnuće nepresušno. Ponekad se u sred noći ustajem pri udaru inspiracije, palim kompjuter i pišem, brzo prebacujem osjećaje u riječi i stvaram izuzetna djela. U predahu se bavim čitanjem ili analizama ili komentiranjima vrijednih umjetničkih dostignuća drugih ljudi. Do čitatelja dopirem vrlo lako s obzirom na to da je stanje u izdavaštvu na vrhunskom nivou; zaista se trude izdati sve što je kvalitetno i nitko tko tako stvara ne biva odbijen. Posao pisca je zaista jako dobro plaćen tako da mogu uživati od plodova svoga rada i u tome materijalnom smislu. Najveći dio godine sam u sunčanim predjelima svijeta, zapravo često godinu planiram tako da u svakome gradu provedem po tri mjeseca, ponekad manje u slučaju da mi isti ne odgovara po nečemu. Ovo pišem s broda, jer od jučer živim na brodu i mislim da ću tako i nastaviti. Ploviti morem lagano i pisati na palubi. O neusporedivo je s bilo čim! Velika je stvar i poštivanje intime pisaca koji ne žele da im lik bude poznat javnosti, jer ne bih baš da me zaustavljaju na ulici ili da mi šalju radove polupismeni umišljeni umjetnici i slično …
Uvijek pišem o sebi tako da zapravo najbolje, pa na taj način pišem o mnogim drugima. Ovaj tekst pišem na zamolbu osobe čije ime neću navesti u svrhu da je moje riječi potaknu na pisanje, jer je dotična osoba jako talentirana, no i jako lijena i nedisciplinirana i neodgovorna i voli se smatrati piscem, a jedva da ponekad zagrije stolicu i napiše nešto. Zanimljivo je i kontradiktorno istom da ta osoba ne vidi svrhu i smisao života ni u čemu drugome doli u umjetničkom izražaju svega u sebi i oko sebe, a nikako da postane i biva i bude ono za što se smatra. Naravno, osoba je svjesna da samo zamišljati i djelovati nije ista stvar. Ponekad je to jako slično, ali isto nikada nije. Dakle, ona je polu pisac u smislu nerada iliti rada. Ne kažem da pisanje treba pretvoriti u teški fizički rad i slično, no discipline mora biti, bar s vremena na vrijeme. Jer nisam ni ja pobornik prosipanja znoja i krvi kad baš ne ide. Zapravo, ta osoba me zamolila da napišem nešto o sebi i o pisanju što upravo i činim, no iskreno ne znam što bi se tu mnogo moglo reći osim već gore napisanog. Pitam se uzgred, da li možda toj spomenutoj nedostaje ljubavi za pisanje… Znam da ima obilje ljubavi oko smatranja sebe piscem, no prema pokazivanju, izražavanju te ljubavi … Očito i ne baš. A savjeti… Nije da su joj potrebni, jako je dobro upućena u sve to oko njezina vlastita nerada, lijenosti, nepredanosti i tako dalje. Knjige guta sve jednu za drugom i prepuna je inspiracije i planova kako će uskoro napisati to i to. Dosta mi je! Jasno je da se ovdje radi o osobi koja voli zamišljati da je pisac i to je sve. Ne da mi se gubiti vrijeme pišući nešto što nije baš vrijedno truda, a mislim da je i dosta rečeno ovim tekstom, nije li? S obzirom na to da su riječi uvijek tu kada nešto nije u redu. Uvijek baš. Jer kada je sve u redu nema potrebe za riječima. Razumiješ? Doista razumiješ?

25. V 2010 god.