Varijacije

Ne sjedaj na klupu preko puta! Izmisli ime, lik i priču, kreni u drugi grad.
Dočekat će te neko o kome znaš ništa i za početak to će biti sjajno
Za tobom će tapkati i na koncu slipsati sve one neispisane storije…
Ti kao niko i neko o kome znaš ništa bit će te savršen par
(O Jacques!“ očajanje sjedi na klupi“ još uvijek, nakon toliko godina ne pometa se…
Možeš li vjerovati?

Ono isto očajanje koje je tebe vrebalo i ti si patio sve više i, kako reče, sve se više smiješio…)
Ja prolazim, ne sjedam, ali se smiješim sve više također…
Ja nemam ni ime ni lik ni priču… Upravo se prolazeći izmišljam.
Za drugi grad. Za nekoga o kome znam ništa.
I ne prestajem se sve više smiješiti. I pretvaram se da ne vidim.
I pravim se da ne čujem.

I činim se da odlazim dok na jednom mjestu koračam ne pomičući nikuda.

Snežana P. Lončar ( Deni Kamino)

Iz zbirke SOBA GLAVA

01.02.2012

Ne prestaje navraćanja slika.  Nelagoda u želudcu, mučan osjećaj kasnosti da se nešto  promijeni sada. Želja za mržnjom ili sama mržnja doista. Spomen nekog imena i munjevito probadanje u samoj srži bića. Ne mogu oprostiti. Jer je oproštaj iluzija. Niko ne može oprostiti, samo se utješiti gutanjem neprobavljivog. Gdje je nestao moj život, vrijeme u koje sam slijepo vjerovala da postoji vjerovanje. Sve češće se povlačim u prošlost I bar na trenutak biva olakšanje. Biti drugačija. Kako se to postiže? Lažima samoj sebi? Tako. Čak je i volja za osvetom izgubljena, iscrpila se u zamišljanim Nakon toliko godina istog. Još uvjek zamišljam odlazak u onome trenutku kad su se snovi raslinuli, kad su očekivanja popljuvana. Kako zatvaram vrata za sobom. Kasno. Sada to ne bi imalo nikakvog smisla. Neprobavljivo je naprosto na prepad progutano i tlači u trbuhu poput kamena, kao u već spomenutom trenutku. Nakon toliko godina isto kao i toga prvog dana saznanja.

Nikako da povratim.

19 X 2019

 Deni Kamino

Po sjećanju

Neka sve bude po sjećanju; nejasni obrisi, sumnjive sjene u zamagljenom zrcalu, iskrivljeno i lažno kako to često vjerujemo da sjećanje jeste. Ili možda nije, samim postojanjem mogućnosti da je moglo biti upravo onako kako se i sjećamo. Ali to trenutno ne možemo znati. Uostalom, nije li svejedno. Držimo se jednostavnosti. Neka sve bude po sjećanju.

Bezvjerno

Iscrpljivanje duha? Izbijanje daha? Pomutnja emocija?
Što planirate? Što vam je činiti?
Obzirom da se to zbivanje bliži, da li što planirate? Vi kao da izbjegavate i misliti na to.
Udaljili ste se od stvarnosti skore zbilje. No kako god, to vas uskoro čeka.
Imate li kakav bar polu plan?
Evo, za početak, čim zinem lažem. Čak štoviše, ne mogu se zaustaviti.
Ne znam da l’ sam u stanju išta osim laži izreći.
Drugima lažem, sebe lažem, nije mi više ni do čega doli do laganja laganja
i samo laganja.I ne samo riječima; spretno lažem i djelima! I osjećam se pretežno sjajno.
Osjećam se gotovo pa zaštićeno. Osjećam se kao da se mogu ne osjećati skoro.
Uostalom, ostat će mi nebo. Istina bez ptica, no nebo je nebo.

Bez

Sve manje me shvaćaju. Ne znam da li da se ponosim svojom originalnošću ili da počnem sumnjati da nisam pri zdravoj pameti. Sve više mi se protive, provociraju, distanciraju.  Okreću mi leđa, kao da zaudaram, jer odudaram, a zapravo bi najviše da udaram! Imam često agresivne misli, osobito u vezi… Raznih stvari. Da ne duljim, želim uništiti, razbiti, zbrisati s lica zemlje mnoge i mogo toga!  No tema mojih trenutnih razmišljanja nije baš ovo prethodno napisano.

Deni Kamino

Prolaze minute u potpunoj tišini, ne čuje sada nikakav zvuk, čeka još, ništa se ne događa, muk je, bezoblična nijemost obličja oko. Vrata se ne otvaraju, a on još sav u oprezu otvara oči, počinje polako lakše disati kao da se zrak ponovo vraća u nj, u prostor oko njega, oživljava sve i istom počinje vjerovati da je umislio šumove i zvuke u ovoj pustoši gdje jeste, da nije bilo ničijih koraka – a čiji bi mogli i biti – misli i osjeća opuštanje zgrčenog tijela, ustaje, odlazi do vrata, otvara ih ohrabren tišinom, prelazi pogledom preko pustog vrta, vraća se unutra ostavljajući, ipak na oprezu, vrata odškrinuta, pa ponovo prilazi k stolu, prelijeće pogledom preko razbacanih papira po tko zna koji put i nasumce uzima par listova. Za razliku od ostalih ovi su potpuno bijeli, čisti, kao da ih ničija ruka nije dotaknula. Kako to da mi ranije nisu upali u oči – čudi se i sjeda za stol okrenut prozorima, pripaljuje cigaretu, nekoliko trenutaka promatra te listove, a onda počinje čitati sad već potpuno smiren, s vjerom da ga ništa od onog na što će naići među tim rukopisima više ne može iznenaditi. Čita bijele neispisane listove i smiješi se, sve više se smiješi dok u jednom trenutku ne shvati da čita ništa i odlučuje ponovo pokušati, odlučuje početi od početka.